Zašto Je Zdravo Zaplakati Preko TV Emisija

Zašto Je Zdravo Zaplakati Preko TV Emisija
Zašto Je Zdravo Zaplakati Preko TV Emisija

Video: Zašto Je Zdravo Zaplakati Preko TV Emisija

Video: Zašto Je Zdravo Zaplakati Preko TV Emisija
Video: RAZOTKRIVEN DOSIJE - Kako je Vučić KUPIO Boška Obradovića za 200.000 evra! 2024, Svibanj
Anonim
the-znanost-of-crying1
the-znanost-of-crying1

Ovaj se članak izvorno pojavio na Time.com.

Teme o suzama dobro su prokrvljene teritorije za televiziju i filmove. Kad voljeni likovi umiru, raspale se ili prođu kroz teškoće, odani obožavatelji često se nađu pred svojim ekranom, komuniciraju s kolegama gledateljima i iznenade se svojom razinom ulaganja u izmišljene ljude i zaplet. (Hit hit NBC serijala This Is Us posebno je emotivan nedavni primjer.)

Ako ste među suzama, malo je razloga za uzbunu. Istraživanje pokazuje da povezanost s televizijskim osobama zapravo može biti zdrava.

Psiholozi nazivaju vrste odnosa koje oblikujemo s izmišljenim likovima parasocijalnim ili jednosmjernim jer o tim pojedincima znamo sve, ali oni o nama ništa ne znaju. "Zanimljivo je da naš mozak nije baš izgrađen da razlikuje je li veza stvarna ili izmišljena", kaže Jennifer Barnes, docentica psihologije na Sveučilištu Oklahoma. "Dakle, ta prijateljstva mogu donijeti mnoge koristi u stvarnom svijetu." Oni mogu uključivati porast samopoštovanja, smanjenu usamljenost i više osjećaja pripadnosti, kaže ona.

S druge strane, manje je istraživanja o psihološkim posljedicama koje mogu nastupiti kada je parasocijalni odnos oštećen ili se okonča. "Ako pisac emisije odluči učiniti nešto loše tom liku ili ne daj Bože ubiti tog lika, ostat ćete vrlo pravi emocionalni odgovor", kaže ona. "Kad svaki tjedan provedete sat vremena s nekom osobom tijekom čitave televizijske sezone, oni zaista postaju svojevrsni prijatelji, tako da je potpuno normalno da se zbog njih osjećate uzrujano."

Plakanje nad tužnom televizijom također je moderan primjer onoga što su filozofi tisućama godina nazivali paradoksom tragedije. "Tuga je negativna emocija koju ne uživamo u osjećaju, a tragična fikcija nas čini tužnim", kaže Barnes. "A ipak, nekako se čini da uživamo u tragičnoj fikciji."

Jedna teorija iza paradoksa je da tragična fikcija pruža katarzu ili čišćenje negativnih emocija. "To nam daje nešto na što ćemo te negativne emocije usmjeriti i izbaciti ih iz našeg sustava." Druga istraživanja pokazala su da se ljudi imaju tendenciju da se nakon plača osjećaju bolje.

Druga se teorija temelji na onome što psiholozi nazivaju meta-emocijama: osjećajima koje imamo prema određenim osjećajima. "Iako osjećamo tugu, meta-emocija koju osjećamo može biti nešto poput zahvalnosti što možemo osjetiti ovaj širok spektar emocionalnih iskustava", kaže Barnes. "Možda se zapravo osjećamo drago što možemo biti empatični i ovako nešto osjetiti u ime nekoga drugog, čak i ako nisu stvarni."

Barnesovo vlastito istraživanje sugerira da gledanje izmišljenih TV drama poboljšava sposobnost ljudi da čitaju misli i osjećaje drugih ljudi, vještina poznata kao emocionalna inteligencija. U studiji iz 2015. godine, Barnes i njen koautor otkrili su da su ljudi koji su gledali epizodu Dobra supruga bolje mogli ispravno prepoznati emocije koje se prenose na fotografijama ljudskih lica, u usporedbi s onima koji su gledali nefantastični dokumentarni film ili ne televizija uopće.

To je istraživanje modelirano nakon studije iz 2013. koja je utvrdila da čitanje literature može pružiti slične poticaje emocionalnoj i inteligenciji. Ali ove prednosti vjerojatno ovise o tome što i kako čitate ili gledate. "Rezultati bi mogli biti različiti za nekoga tko je stvarno emocionalno uložen u show i nekoga tko samo prvi put dođe u show", kaže Barnes.

Druga istraživanja sugeriraju da gledanje smislenih televizijskih programa koji prikazuju ljudsku emociju i suosjećanje čini ljude ljubaznijima i altruističnijima prema drugima koji se razlikuju od njih. "Ako se sprijateljite s nekim čije se životno iskustvo razlikuje od vašeg ili s drugom društvenom kategorijom, to vam može pomoći da bolje shvatite tu skupinu ljudi", kaže Barnes. Čak i kad je to izmišljeni prijatelj, kaže, to može imati iste efekte.

Iako nema ništa loše u tome što se osjećate izmišljeno u likove, Barnes ima jednu opreznu riječ: "Trebali bismo osigurati da osjećamo jednako toliko empatije prema stvarnim ljudima, uključujući i prave ljude koje ne poznajemo", kaže ona. Možda zvuči očito, ali iznenađujuće je uobičajeno pitanje. U njenom su laboratoriju sudionici studije izvijestili da su tužniji zbog teorijske smrti omiljenog izmišljenog lika od teorijske smrti kolege iz stvarnog života ili kolege.

Također je moguće previše se uznemiriti zbog televizijske emisije, pogotovo ako imate druge temelje mentalnog zdravlja. (To može biti osobito istinito ako vas gnjavi gledajući predstavu s emocionalnim ili mračnim temama.) Tuga zbog izmišljenih događaja može biti vrlo jaka, kaže Barnes, ali ne bi vas trebala zadržati više od sat ili dva. "Ako vam je žao zbog toga nekoliko dana ili tjedana nakon toga i uzrokuje nevolje u stvarnom svijetu, to bi mogao biti znak da ste možda previše uloženi u ono što se događa", kaže ona.

Inače, Barnes daje zeleno svjetlo povremenom ili čak tjednom dramom izazvanom žalom. "Ako vam ne uzrokuje osobnu nevolju ili ne utječe na vašu sposobnost da živite svoj život, to se obično ne smatra problemom", kaže ona. I da, može vam biti čak i dobro. "Istina je da nas osjećanje stvari, i dobrih i loših, tjera da živimo."

Ovaj se članak izvorno pojavio na Time.com

Preporučeno: