Blog Urednika: Strah Među Nama

2024 Autor: Steven Freeman | [email protected]. Zadnja promjena: 2023-12-17 08:17

Rođeni smo sa strahom. Rastemo u strahu. Umiremo u strahu.

U zalazak Sunca prošle subote, kad je Šabat završio, otvorio sam telefon i prva vijest koja mi je pala na oči bila je: Masakr u sinagogi u Pittsburghu.

Prije samo nekoliko sati na to područje napunjeno Židovima napao se naoružani čovjek: bri. Novorođenče je trebalo obrezati.

Čovjek nije bio musliman, nije bio Hispanko, nije bio doseljenik, nije bio crnac, nije bio religiozan. Ubojica je bio bijelac rođen u Sjedinjenim Državama, sin drugih bijelaca rođenih u Sjedinjenim Državama, zemlji slobode, demokracije.

Nisam bio ni na jednom mjestu kad sam čitao vijesti. Bio je u Izraelu, u takozvanoj Svetoj zemlji. Upravo je izašao iz voda Mrtvog mora, najniže točke na zemlji, s jordanskim brežuljcima ispred, gdje ste mogli udahnuti beskonačni mir.

Noć prije nego što smo proslavili Šabat u kući pravoslavne židovske obitelji koja je strancima otvorila vrata svog doma, bez obzira na to koju su vjeru prakticirali ili čak bili oni ateisti ili agnostici.

Živjeli smo u iluzornom balonu. Jer Izrael je to, iluzija, oaza u srcu Bliskog Istoka. Mala, gotovo nevidljiva točka na karti, koja je već preživjela 70 godina rata i neprijateljstava. Izrael je jedina prava demokracija na tom području, u potrazi za mirom, gdje kršćani, Židovi i muslimani mogu preživjeti i moliti se.

Dan ranije predstavio sam svoj roman Njemačka djevojka na prestižnom hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Od svih prezentacija koje sam održao širom svijeta, ova je bila najprisutnija. Prvo zato što je to bilo u Izraelu, popodne nakon posjeta Yad Vashemu, muzeju holokausta i zbog toga što je u gledalištu bilo dvoje djece jednog preživjelog broda Saint Louis, tragedija 937 židovskih izbjeglica koji su bježali iz Njemačke. Nacističke 1939. godine, odbacile su ih vlade Kube, Sjedinjenih Država i Kanade. Većina tih putnika završila je u logoru smrti u Auschwitzu. Njemačka djevojka temelji se na tom događaju koji mnogi radije zaboravljaju.

Pisanje njemačke djevojke više od 10 godina bilo je za mene svojevrsno olakšanje. Bilo je to kao pokušaj prevladavanja svih strahova: strah od imigracije, strah od odbacivanja, strah od stvaranja obitelji s dva roditelja. Moja 12-godišnja kćer Emma dala je glas Hanni i Ani, glavnim ličnostima mog romana: jedna 1939., a druga 2014. Uvođenjem priče o tim odbačenim obiteljima, u srcu Jeruzalema, bila je zaista katarzična, za znajući da će ove obitelji, kojima je svijet jednom okrenuo leđa, zauvijek imati zemlju koja ih prihvaća.

S nama su bili latinoamerički glumci Carmen Villalobos, Mane de la Parra, Carmen Aub i Sebastián Caicedo, na koje su pozvani nedavno stvoreni ILAN (Izraelsko-latinoamerička mreža) sa sjedištem u Meksiku i American Voices u Izraelu.

No nakon što su živjeli nekoliko dana iluzornog mira, iz Gaze je protiv Izraela lansirano deset raketa, aktivirala se sirena i presrela ih je učinkovit sustav protuzračne obrane željeza. Te noći smo se u miru vratili spavati, u podnožju zidanog grada.

Nekoliko sati kasnije, ubojica iz Pittsburga pozvao je na smrt svih Židova na svijetu. Nije bilo prvi put, neće biti posljednje, ali Izrael postoji i postojat će tako da se to ne dogodi.

Zadnju noć tog intenzivnog putovanja vratio sam se na Zid plača kako bih se molio za 11 ubijenih u Pittsburghu, za svoju djecu, obitelj, prijatelje, ali još važnije, da eliminiram strah koji nas korodira.

Jer strah je nešto stvarno, taj strah koji nas razdvaja: strah od drugog, onoga koji ima drugačiju boju kože, onoga koji vjeruje u drugačijeg boga, onog koji ima naglasak, onoga koji ima drugu seksualnu sklonost. Ono što nas čini čudovištima je strah od drugoga. Onog dana kada razumijemo da smo svi ljudi, ali da smo istovremeno svi različiti, onog dana kad naučimo uvažavati naše razlike, svijet će biti bolji.

Izrael će uvijek biti tu da nas podsjeti.

Shalom.